Imširević: Roman je pisan za majke koje su plakale za ubijenim mladićima ne pitajući za imena

-Porodična istorija je, da parafraziram Danila Kiša, jedina istorija koju zaista možemo pokušati ispričati. Riječ „obično“ dolazi od „običaj“, dakle od onoga što je navika, ustaljena praksa, onog što se ponavlja. Hannah Arendt koristi sintagmu „banalnost zla“, podsjeća na trenutak u kojem zlo postaje administrativno, rutinsko, gotovo dosadno. Suprotno od običnog nije samo neobično, nego i  budno. Književnost je pokušaj buđenja iz navike. Svjedočenje nikad nije čin dosađivanja, već momenat budnosti - kazao je u razgovoru za Fenu autor knjige „Lavada, petrojel“ Almir Imširević.

Govoreći o naslovu romana on  navodi da je istorija ove bosanske porodice razapeta između mirisa lavande i mirisa petroleja. Lavanda je slika prošlosti koju čuvamo kraj jastuka, u ljekovitim uljima kojima mažemo sljepoočnice napadnute dugim nesanicama. Petrolej je plamen iz improvizovanih lampi pravljenih tokom rata, čitanje u mraku nezagrijane sarajavske sobe. A naslov  kako kaže Imširević je i odraz u ogledalu Kišove knjige „Bašta, pepeo“, još jedne priče o ocu i sinu, o nesreći, ali brojnim radostima koje tu nesreću čine bolnijom i stvarnijom.

Svaka sličnost sa „običnim porodičnim pričama“ prestaje kada čitalac shvati da ga  pripovjedač vodi do ratnih stradanja u Bosni i Hercegovini.

-Možda je zato subverzivnije pokazati  običnost. Zaviriti u sobe „običnih ljudi“, gledati ih kako jedu, ubacuju drvo u šporet, ispijaju vodu, zašivaju dugmad, pjevuše melodiju koja im se urezala u mozak, a onda omogućiti čitaocu da osjeti težinu od gubitka tih jednostavnih momenata. Prijatelj mi je rekao da je ovu knjigu trebalo napisati prije trideset godina i vjerovatno je u pravu. Mada, ni tada, baš kao ni danas, nikakav roman neće promijeniti svijet. Mijenja se naše čitanje. Čitao sam tokom opsade neke iste knjige koje sam prethodno iščitavao u vrijeme mira i shvatao kako su se promijenile, neke su postale mudrije, neke potpuno besmislene. Vanjski svijet ih je promijenio. Utješno je vjerovati da neki budući čitalac, za tridesetak godina, neće odbaciti „Lavandu, petrolej“ kao besmislenu i nevažnu literaturu - smatra Imširević.

Govoreći o transgeneracijskim traumama, Imširević kaže da zaboravljanje nije voljan čin. Jer smatra da pamtiti možda i možemo na silu, ali zaboravljati je teško. Trauma se ne prenosi samo pričom, nego i šutnjom - možda ponajviše šutnjom. Djeca naslijeđuju i ono o čemu se u kući ne govori.

 -Ima u „Malom mistu“ Miljenka Smoje onaj škovacin koji često izgovara poštapalicu „muke mu ježeve“, a onda u jednom trenutku pojasni -  braneći se od napada zmije, jež se sklupča i probode svog napadača. Uginula zmija ostaje zakačena na njegovim leđima. Vlastita pobjeda biva pretvorena u teret, u smrad i raspad. Mi često činimo isto, vlastitu prošlost nosimo na leđima, dopuštamo joj da se pretvori u traumu, u smrdljivi teret. Prošlost pretvaramo u muku. Moja želja je bila staviti čitaoca u poziciju svjedoka, čin čitanja pretvoriti u iskustvo, nikako u lekciju o moralu. Zmiju treba ubiti i ostaviti je za sobom. Treba biti taj Smojin smetljar, čovjek koji, za razliku od većine, „čisti svijet“-kazao  je Imširević. 

Govoreći o tome koliko je „Lavanda,Petrolej“ i njegova priča, Imširević  je istaknuo da je empatija  pokušaj stavljanja u tuđe cipele. Svaka pozorišna predstava je prikaz toga, glumci „ulaze u uloge“, navlače na sebe kože likova sa kojima, nerijetko, nemaju puno toga zajedničkog.

-Postaju Ričardi III, Hamleti, Hitleri, pa pronalaze motivaciju i razumijevanje za najgore ljudske postupke, za ubistva i izdaje. Pisanju „Lavande, petrolej“ prethodilo je mnogo čitanja, mnogo „mijenjanja cipela“ sa ljudima čije su sudbine različite od moje, a opet tako bliske i poznate. Pisac i lik se dodiruju, ali ne miješaju, baš kao slana i slatka voda u estuariju. Ne znam više na kojem mjestu završava moja priča, a započinje „tuđa“. Priče se dešavaju onima koji ih umiju ispričati, kaže Paul Auster. Identitet nastaje kroz pripovijedanje - kazao je Imširević.

Govoreći o sudbini  generacije kojoj pripada  Imširević se sjetio da  je gledao tokom opsade televizijsku reportažu, na „neprijateljskom kanalu“, prikazivani su poraženi srpski vojnici, poginuli mladići koji su mogli biti njegovih  godina.

-Žvakao sam komad kruha, nezainteresovan za prizore smrti, a onda se okrenuo i vidio svoju majku kako netremice gleda u ekran, uplakana. Postidio sam se vlastite ravnodušnosti. Ona je svijet posmatrala kao majka, svakog mrtvog mladića gledala kao mogućeg sina. Valja imati ogromnu snagu za taj jednostavni čin. Baš kao što treba imati snagu, onu iz svetih knjiga, i pružiti vodu zarobljenom neprijatelju. Ja iskreno vjerujem da je, tamo negdje, u Prijedoru ili Banjoj Luci, bilo majki koje su plakale za ubijenim mladim ljudima ne pitajući za njihova imena. Ovaj roman je pisan za te majke - istaknuo je .

Govoreći o drami „Jedan je Muhamed Ali" i  romanu koji se bavi istom temom „Lavanda, petrolej“ i koliko su oni posveta, očevima , sinovima, Imširević je rekao da ono što se čini jednostavnim, kao Antigonina odluka da se usprotivi nametnutim zakonima države, stavovima većine, se čini kao najispravnija, jedina moguća ljudska reakcija.

-Volio bih pomjeriti muškarce iz te silom prisvojene uloge žrtve, onih koji neprirodno svojataju rat kao vlastito igralište. Kurt Vonnegut je divno ismijao to naše muško bivanje u ratu u kojem dječaci u uniformama sanjaju kako će ih u budućim filmovima glumiti velike zvijezde i pričati priče o njihovom stradanju i herojstvu. Preglasni smo u toj samozaljubljenosti, ali i razmaženi poput djece koja se kad povrede koljeno, ipak, dolaze majci da im ljubi bolno mjesto i čudom odagna bol. Ta njihova uloga ne smije biti zapostavljena i ismijana. Ako priče poput ove treba posvetiti kome, neka to bude – porodici. Sreća i nesreća su suvišne i netačne etikete. Ne postoje porodice koje nisu okusile i jedno i drugo. Sve nesretne porodice liče na sretne, privremeno. A od iste smo porodice, djeca Ibrahimova - istaknuo je.

Govoreći o tome kako je Muhamed Ali simbolično  prisutan i u romanu i drami Imširević ističe da je najjači čovjek svijeta odbijao  da ide u rat i da ubija.

-A danas i najveće kukavice, oni bez trunke mozga, žure u krvoproliće. Ima nečeg u njegovoj sudbini što ga čini bliskim junacima grčkih mitova, nečeg što nas tjera da iznova provjeravamo vlastito poimanje herojstva i krivice- kazao je

Autor romana „Lavanda, petrolej“ i drame „Jedan je Muhamed Ali“ Almir Imširević ističe da mu je Ali intimno važan i  zbog činjenice da je  rođen 10. marta 1971., dva dana nakon što je njegova  mati, dok je na TV-u bio meč između Alija i Fraziera, odvedena u Bihaćku bolnicu da se porodi.

- Rahmetli otac, kao i ostatak porodice, i pored Alijevog poraza dobili su razlog za slavlje. Priča o danu kada sam rođen, pri porodičnom listanju starih fotografija, ostala je neodvojiva od priče o tom istorijskom meču. Kao da smo u tom ringu zajedno bili svi mi, i moja majka i ja, Muhamed Ali i Fraizer, moj rahmetli otac, poput kakvog trenera, u ćošku iza konopaca, sa peškirom prebačenim preko ramena- kazao je Imširević u razgovoru za Fenu.

Govoreći koliko su jezik pa i književost  bitni da nas uvijek iznova opominju  na Gazu, Ukrajinu ,Bosnu i Hercegovinu i sva mjesta bola, Imširević kaže da svijet muku  muči sa izgovaranjem naših  imena i prezimena, ali je to mali napor od kojeg ne treba lako odustajati.

-Ukrajinska prezimena, baš kao i Palestinska, teško su izgovorljiva, ali ih treba učiniti vidljivim. Čovječanstvo pojednostavljuje komunikaciju, uništava jezik skraćenicama, emocije izražava emotikonima, izbacuje „višak“ slova, a nikada nismo bili dalje od razumijevanja. Slike stradanja su nam na dohvat ruke, genocid pratimo „uživo“, a jedni o drugima ne želimo znati previše. Zato što je tako jednostavnije. Naučiti ime je prvi čin prihvatanja, korak ka razumijevanju i saosjećanju. U Bibliji i Kur'anu svijet započinje imenovanjem. Možda tu treba ponovo početi - jer dati ime znači priznati postojanje. A priznati postojanje znači preuzeti odgovornost - istaknuo je u razgovoru za Fenu Almir Imširević.

(FENA) D. V.

Početna > Kultura