SARAJEVO, 20. januara (FENA) - Gluhe i nagluhe osobe, kojih je u Bosni i Hercegovini evidentirano oko 42 hiljade, susreću se s problemom u komunikaciji sa okruženjem i nerazumijevanjem okoline, što dovodi do izoliranosti, osjećaja napuštenosti i marginalizacije u društvu.

Rješenje njihovog 'invaliditeta koji se ne vidi' i života u apsolutnoj tišini trebalo je biti regulisano Zakonom o upotrebi znakovnog jezika u BiH, usvojenog 2009. godini, koji se, međutim, zbog niza problema ne primjenjuje.

Tim Zakonom propisuje se pravo gluhih osoba na upotrebu znakovnog jezika u BiH i pravo na informiranje njima prilagođenim tehnikama te opseg i način ostvarivanja prava na tumača znakovnog jezika zbog ravnopravnog uključivanja gluhih osoba u životnu i radnu okolinu, kao i u sve oblike društvenog života, s jednakim pravima i pod jednakim uvjetima, te s jednakim mogućnostima kakve imaju osobe bez oštećenja sluha.

Zakonom se propisuje ko i kako može biti tumač znakovnog jezika te Registar tumača znakovnog jezika kojeg vodi Ministarstvo pravde BiH, kao i formiranje Komisije za znakovni jezik. 

Iz Ministartsva pravde BiH kazali su za Fenu da se Zakonom upotrebi znakovnog jezika u BiH  propisuju uvjeti za tumače znakovnog jezika za tijela i institucije BiH te da je između ostalog propisano da tumač posjeduje odgovarajući certifikat.

- Sticanje certifikata za tumače znakovnog jezika regulirano je propisima nižih nivoa vlasti u BiH, a u skladu sa stanjem službene evidencije koja se vodi u Ministarstvu pravde BiH, nije zaprimljen nijedan zahtjev za upis u Registar tumača znakovnog jezika – naglasili su iz Ministarstva.

Sekretar Saveza udruženja gluhih i nagluhih u Federaciji BiH Sulejman Čaković kazao je za Fenu da je u toku donošene zakona o upotrebi znakovnog jezika na području Federacije BiH te da je entitetska vlada u februaru prošle godine usvojila inicijativu tog saveza.

- Donošenjem ovog zakona riješili bi se mnogi problemi s kojim se susreću gluhe i nagluhe osobe: olakšan pristup državnim institucijama, obaveza prilagođavanja radio i TV programa potrebama gluhih i nagluhih osoba, način na koji se može steći zvanje 'tumač znakovnog jezika', uspostavljanje registra tumača znakovnog jezika i slično - pojasnio je Čaković.

Naglasio je da je u Federaciji BiH samo u Kantonu Sarajevo donesen zakon o znakovnom jeziku, a da RS ima usvojen svoj zakon o znakovnom jeziku.

- Ovdje je očigledna diskriminacija na svakom koraku, počevši od svakodnevnih susreta s osobama koje čuju do problema na šalterima javnih institucija, pružanja osnovne zdravstvene zaštite u domovima zdravlja, gdje zbog svoje invalidnosti nisu u mogućnosti da čuju prozivanje na prijem u čekaonici, uslijed čega ostaju ili zadnji na prijemu ili im se uopće ne pruži zdravstvena zaštita - kazao je.

Čaković je naglasio da na području Federacije BiH postoji samo 16 certificiranih tumača znakovnog jezika.

- Međutim, taj certifikat nije validan, jer ga ne izdaje institucija ovlaštena za izdavanje certifikata. Razlog tome je što ta institucija nije formirana i ne postoji zakonska osnova za formiranje te institucije ili tijela koja bi mogla da izda certifikat ili uvjerenja o kvalifikaciji tumača znakovnog jezika – pojasnio je.

Jedan od zadataka Saveza je, dodao je, da organizira kurseve znakovnog jezika, kako bi se povećao broj poznavalaca, čime bi se povećao i broj onih koji mogu komunicirati s gluhim i nagluhim osobama.

- Time bi se prevazišao osjećaj usamljenosti i izoliranosti kod gluhih i nagluhih osoba - zaključio je Čaković.

Dugogodišnji tumač znakovnog jezika Jasminka Proho kazala je za Fenu da se Zakon o upotrebi znakovnog jezika u BiH ne implementira, te da je to samo 'mrtvo slovo na papiru'. Naglasila je da su prava gluhih i nagluhih osoba u odnosu na druge osobe s invaliditetom umanjena.

- Ako nemate kaznene odredbe, onda se zakon i ne primjenjuje, već postoji samo da bi država mogla 'obogatiti' izvještaj koji dostavlja Komitetu o pravima osoba sa invaliditetom Evropske unije - istakla je.

Proha je istakla da je Komisija za znakovni jezik BiH imenovana 2009. godine te da su imali rok od šest mjeseci da donesu potrebne akte, ali da se nikada nisu sastali.

- Svi smo se ponadali da će pitanje prava gluhih i nagluhih osoba biti riješeno usvajanjem tog zakona na državnom nivou, jer je to jedina kategorija osoba s invaliditetom koja ne ostvaruje pravo na tuđu njegu i pomoć i Zakonom je država konačno stavila do znanja da im je potrebna takva pomoć - istakla je.

Kaže da problem predstavlja i način plaćanja troškova rada i usluga tumača znakovnog jezika, jer je Zakonom predviđeno da institucija koja pozove tumača snosi troškove.

- Izuzev suda, to se nigdje ne provodi i teret troškova snose gluhe i nagluhe osobe - pojasnila je.

Znakovni jezik, naglasila je, godinama nije bio priznat u svijetu, jer se vjerovalo da gluhe i nagluhe osobe, zbog upotrebe znakovnog jezika, nikada neće rehabilitirati govor. Međutim, bili su u zabludi i od 1993. godine znakovni jezik je priznat.

Govoreći o BiH, kazala je da je taj problem dodatno ispolitiziran, jer iako je znakovni jezik internacionalan i univerzalan, u BiH postoji hrvatski, srpski i bosanski znakovni jezik.

- Gluhe osobe ne pričaju ni engleski ni švedski ni francuski, već isključivo znakovni jezik i mi se fantastično razumijemo - istakla je Proho te dodala da se politika treba baviti kvalitetnijim inkluzivnim obrazovanjem i ranom intervencijom, a ne da dodatno 'raslojava' gluhe osobe, iako se oni međusobno odlično razumiju.

Proho je naglasila da u BiH trenutno ima oko 25 tumača znakovnog jezika, koji su uglavnom djeca gluhih roditelja ili su se udale za gluhu osobu, pa su iz ljubavi savladali znakovni jezik.

- To definitivno nije dovoljno i nekada moramo odbiti neku gluhu osobu ili instituciju, jer fizički ne možemo stići obaviti posao - istakla je.

Kaže da je pandemije dodatno usložila već velike probleme gluhih i nagluhih osoba, jer su mnoge ustanove, kao domovi zdravlja ili biroi za zapošljavanje, zahtijevali da se ne dolazi lično u te institucije, već da ih se telefonski kontaktira, iako gluhe i nagluhe osobe ne mogu razgovarati na telefon.

- Gluha osoba ne može komunicirati s nekim ko nosi masku i obrnuto, što je veliki problem pri odlasku ljekaru. Ali svi trebaju da znaju da uvijek postoji olovka i papir, pa i moderne tehnologije preko kojeg možete komunicirati s gluhom osobom - istakla je.

Proha naglašava da svi tvrde da su empatični i spremni da pomognu bilo kome, posebno osobi s invaliditetom.

- Ali u praksi je to drugačije. Gluhoj osobi bi tok nekog razgovara kojeg ona ne može da prati, prepričali jednom ili dva puta, a treći put bi već izgubili strpljenje. Zbog toga se gluhe i nagluhe osobe povlače u svoju zajednicu, jer su tu najsigurniji, a društvo ih smatra 'čudacima', iako smo mi ti koji su čudni - istakla je.

Da bi shvatili kako se neko osjeća, dodala je, treba 'ući u njegove cipele', a jedini način da se osoba sa zdravim čulom sluha totalno izolira od svakog zvuka je boravak u 'gluhoj sobi' koja se koristi za pravljenje slušnih aparata.

- Ali nakon pet do deset minuta bi počeli halucinirati, jer bi čuli samo cirkulaciju svog krvotoka. Nismo ni svjesni šta znači apsolutno odsustvo zvukova i život u tišini, jer smatramo da se našem čulu ništa ne može desiti. Ne možemo ih shvatiti, jer ne možemo 'ući u cipele' gluhe ili nagluhe osobe - zaključila je Proho u razgovoru za Fenu. 

(FENA) D. J.