Stranačke aktivnosti

Saopćenje za javnost SDP-a BiH

Saopćenje

Članak člana Glavnog odbora SDP-a BiH Ferida Buljubašića

Populizam nije nova pojava niti fenomen 21. vijeka. Istraživači koji se bave tom temom saglasni su  da su počeci populizma u 19. vijeku kada je nastala Populistička partija u SAD-u, populistički pokreti u Istočnoj Evropi za prava seljaka i u Rusiji pokret Narodnik. Navedeni pokreti zalagali su se za prava seljaka koji su smatrani stubom društva u socijalnom i ekonomskom smislu.

Nakon Drugog svjetskog rata populizam se širi i u druge dijelove svijeta, a najviše u Latinsku Ameriku (Argentina i Brazil). Izučavanje populizma počinje tek šezdesetih godina 20. vijeka organizacijom naučne konferencije u Londonu 1967. godine.

Devedesetih godina 20. vijeka u nizu evropskih država jačaju populistički pokreti koje analitičari tretiraju kao desni populizam. Istraživači se tada uglavnom bave opisivanjem pojedinih populističkih pokreta, a nešto kasnije i pronalaženjem zajedničkih obilježja populističkih pokreta.

Većina političara je bila šokirana pobjedom Trampa i izglasavanjem izlaska Velike Britanije iz EU. Istovremeno migrantska kriza u Evropi uticala je na enorman rast populizma i zbog čega dolazi do formiranja populističkih pokreta i novih populističkih stranaka. Populizam i njegov uticaj na demokratiju postaju je značajna tema za analize i sveobuhvatnija istraživanja.

U svakodnevnim javnim ili privatnim disksijama poplizam se obično svodi na demagogiju ili oportunizam. Prema demagoškom pristupu, populizam se manifestuje kada se neko obraćanje, diskusija ili program pojednostavljuje do te mjere da pobudi osjećanja onih kojima se upućuje. Prema oportunističkom shvatanju, populizam je oportunistički način vođenja politike kojim se biračima nude brza i olaka rješenja, umjesto ukazivanja na svu kompleksnost i nuđenje manje atraktivnih, ali realno ostvarivih rješenja.

Razlike između demagogije i oportunizma nisu uvijek jasne, pa istraživači populizam smatraju daleko sveobuhvatnijim i ne svode populizam samo na demagogiju i oportunizam. Pojam populizma, usljed svoje fluidnosti, sa velikim brojem društvenih pojava i teško definisanih zajedničkih osobina neophodnih za analizu. Populizam se razlikuje od sredine do sredine, kako po svojim osobinama, tako i po oblicima ispoljavanja.

Ipak, u većini postojeće literature, ono što karakteriše svaki populizam, je postojanje dvije homogene grupe („narod“ i „elita“- glavni politički protivnik), njihov antagonistički odnos, primat narodne volje, preuveličavanje „naroda“ i klevetanje „elite“- protivnika.

Jedan broj teoretičara populizam smatraj ideologijom, dok drugi tvrde da populizam nije i ne djeluje kao samostalna ideologija jer ga oni koji ga koriste dopunjavaju drugim ideologijama.

Populizam je više normativno i moralno nego programski određen jer je prvenstveno fokusiran na odnos dobrog i poštenog naroda s jedne i loše i korumpirane elite s drge strane. Oni koji drugačije misle i drugačije rade, za populiste su neprijatelji pa su bilo kakav kompromis i saradnja nemoguća i nepoželjna. Najuticajniji populisti s kraja 20. i  početka 21. vijeka nisu bili ljudi iz naroda, nego su činili dio postojeće ekonomske ili kulturne elite svojih zemalja (Berluskoni, Jerg Hajder, porodica LE Pen, Donald Tramp i drugi).

Populistički lideri i pokreti, svoj otklon od „elite“ pokušavaju ostvariti izbjegavanjem osnivanja stranke, a da bi učestovali na izborima formiraju pokrete, blokove, platforme, lige, fronte, fondacije i sl. Time žele pokazati da ne pripadaju sistemu, da ne zastupaju neku društvenu grupu, već da zastupaju cijeli narod - biračko tijelo. Tako je u Poljskoj formiran „Zakon i pravda“, u Belgiji „Flamanski interes“, „Alternativa za Njemačku“, „Partija slobode u Holandiji“. Slična situacija je i kod nas u Bosni i Hercegovini, o čemu nešto kasnije.

Bitna odrednica populizma je da nije klasno definisan. Predvodnici populizma ne pripadaju jednoj klasi, ne obraćaju se posebnoj društvenoj klasi birača, u kampanji ne tematiziraju klasna pitanja. Populizam nije ekonomski definisan jer nema osnovnu ekonomsku ideju ili doktrinu. Preovladava mišljenje da se populizam vezuje za desničarske ideologije, mada je kompatibilan i ljevičarskim ideologijama.

Porast populizma, krajem prošlog i početkom ovog vijeka, objašnjava se promjenama koje su zahvatile Evropu i SAD-e u ovom periodu. Ekonomska kriza, izbjeglice i izbjeglička kriza, kao i terorizam doprinijeli su širenju populizma. Posebnu ulogu imaju i mediji. Komercijalizacija medija, negativno i senzacionalističko izvještavanje, sataniziranje „elita“ i glorifikovanje populističkih vođa sigurno su uticali na porast populizma.

Rast polpulizma uslovljen je i u nemoći vlasti, odnosno političkih partija na vlasti, da povećaju privredni razvoj i rast ekonomske moći, da uvedu vladavinu prava, da izgrade institucije vlasti koje će racionalno i efikasno funkcionisati i da izgrade vrijednosni sistem.

Populističke politike ugrožavaju i osnovne elemente političke kulture: garantovana individualna prava, poštovanje ličnosti, povjerenje, kompromis, kontrolu i kritiku. U pitanje dovode i partijski pluralizam stvarajući sa vladajućim partijama neprirodne koalicije zbog pragmatične koristi, a opoziciju potkupljuju i korumpiraju.

Politička praksa u Bosni i Hercegovini i defekti demokratije svrstavaju nas u političke zajednice u demokratskom povoju, odnosno u zemlje populističke demokratije ili zemlje nedovršene demokratije. Za konsolidovanu demokratiju neophodna je završena demokratska tranzicija, uspostavljena državnost na cijeloj teritoriji, demokratski izbor i demokratsko upravljanje vlade. Kada pored nekih demokratskih institucija postoje i neformalni centri koji su van kontrole i kritičke javnosti, ne može se govoriti o konsolidovanoj demokratiji.

Politikološka istraživanja javnog mnijenja, u Bosni i Hercegovini, pokazuju da većini političara nije stalo do naroda, da se političarima ne vjeruje, da im je stalo do ličnih interesa i interesa moćnih i bogatih i da je korupcija zabrinjavajuće raširena među političarima. Ovakve percepcije građana povoljne su za populistički diskurs, odnosno za rast populizma i formiranje populističkih stranaka koje se nude kao alternativa etabliranim strankama. Formiraju se stranke naziva: Narod i pravda, Sarajevska priča, Nezavisni blok, Pokret uspješna Srpska, kao i niz nezavisnih lista, fronti i pokreta.

U Bosni i Hercegovini populističku politiku vode i stranke na vlasti, a posebno nacionalne stranke obraćajući se prvenstveno „svom narodu“ kao cjelini. Etnički identiteti se grade prvenstveno na razlikama, na strahu od „opasnih drugih“, na često izmišljenom strahu ugrožavanja nacionalnog identiteta i kulture vlastitog naroda. Vladajuća koalicija SDA i HDZ, kao i dogovorena saradnja i međusobno podržavanje SNSD i HDZ-a, predstavljaju sve ono što populizam jeste, a posebnost je da je to populizam na balkanski način. Retorička demagogija, gradnja kulta ličnosti, vladavina u ime ukupnosti „svog naroda“, kritika opozicije koja im navodno onemogućava vlast i planirane reforme, izmišljanje unutrašnjeg neprijatelja, traženje neprijatelja i prijatelja u zemljama međunarodne zajednice ili neposrednog okruženja. Ovakvo djelovanje posebno se ispoljava u izbornoj godini kada se za neuspjehe optužju koalicioni partneri, veliča svoj rad, izmišljaju uspjesi i stvara pozicija za uspjeh na narednim izborima. Formiraju se privatni mediji kojima se daje državna pomoć, a neki javni servisi postaju partijski servisi vladajućih stranaka.

Ratni sukobi 90-ih godina 20. vijeka na prostoru Bosne i Hercegovine u mnogome su definisali „opasne druge“ među građanima Bosne i Hercegovine, a njihov osjećaj ugroženosti i straha i danas je u direktnoj korelaciji sa porukama koje im šalju vođe nacionalnih stranaka. Obilježavaju se godišnjice posvećene završenim ratnim sukobima sa provokativnim govorima i izjavama vođa stranaka da bi se dodatno podgrijala priča o „opasnim i nedobronamjernim drugim“, da bi se uplašilo i dodatno homogeniziralo vlastito biračko tijelo.

Predstavnici konkurentskih stranaka su: „turbo izdajnici“, „periferne ličnosti“, „skorojevići“, „neprijatelji Republike Srpske“. Omalovažavaju se državne institucije pa je „Državno tužilaštvo karikatura“, „građanska država je unitarna islamska država“, pozivaju se svi logoraši da tuže državu Bosnu i Hercegovinu, a kandidat za člana predsjedništva BiH  poručuje da će „učiniti sve da ne bude te Bosne“.

Slogani izbornih kampanja su dominantno populistički. „Uz narod“, „Glas naroda“, „U jedinstvu je snaga“, „Za pobjedu Srpske, u ime Srpske“, „Odlučno s narodom“, „Pod zastavom Srpske“ i mnoge druge slične slogane gledamo i čitamo sa reklamnih materijala navedenih stranaka.

Vladavina prava i moćne državne institucije mogu da zaustave populističke vođe da ne provode samovolju i da bh društvu i državi ne nanose štetu, a sve u ime „naroda“, za narod“ i „zbog naroda. To je jedini način da kakvu takvu demokratiju ne koriste i tako je potpuno uruše, jer demokratija u ime pluralizma dopušta i ovakav populizam. Demokratska vladavina, preko vladavine prava treba da ograniči i kontroliše svaku vlast i tako čuva vrijednosti na kojima je utemeljena.

Opšti izbori u Bosni i Hercegovini u oktobru 2018. godine, bar prema dosadašnjim aktivnostima registrovanih političkih subjekata, biće obilježeni prljavom kampanjom, populizmom i nacionalizmom.

Kandidatura Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva BiH izazvala je navalu napada i desnih i lijevih populista, posebno u već deklarisanim populističkim printanim medijima i pojedinim portalima. Sami su svjesni da Bećirović nije populista jer ne daje lažna i nerealna obećanja i ne prodaje jeftinu demagogiju kao oni koji u biračima nastoje pobuditi strasti i tako dobiti njihovo povjerenje. Svjesni su njegove sposobnosti, temeljitosti i ozbiljnosti njegovog rada i djelovanja koji su brana njihovom populističkom nuđenju jednostavnih rješenja za komplikovane političke i društvene probleme. On ne vrši pridobijanje i mobilizaciju birača koristeći se nacionalističkom i protivintelektualnom retorikom.

Njegov izborni program, utemeljen na Ustavom definisanim nadležnostima Predsjedništva BiH, urađen je na bazi realne analize trenutnog stanja i problema Bosne i Hercegovine, a nudi realna i ostvariva rješenja koja će poslije izbora realizovati.

Denis Bećirović će se boriti za pravednu Bosnu i Hercegovinu u kojoj svi njeni građani mogu živjeti slobodno i ravnopravno. Maksimalno će se zalagati za mir, za sigurnost i političku stabilnost naše države, za razvoj državotvorne svijesti i jačanje njenog državnog identiteta.

Sa Denisom Bećirovićem u Predsjedništvu, Bosna i Hercegovina će sigurno imati brži i sigurniji put ka NATO-u i Evropskim integracijama. Uraditi će sve što je u njegovoj moći da se razvijaju i jačaju institucije države Bosne i Hercegovine i da svojim kvalitetnim radom steknu povjerenje svih građana.

Rad i djelovanje Denisa Bećirovića u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, sa desetinama inicijativa i prijedloga zakonskih rješenja, a sve sa ciljem jačanja i zaštite države Bosne i Hercegovine, poznat je široj javnosti, a istovremeno je i garancija takvog budućeg rada u Predsjedništvu.

Denis Bećirović zna da vladavina prava i moćne i uspješne državne institucije jedino mogu spriječiti populiste da urušavaju državu Bosnu i Hercegovinu, da guše osnovna demokratska prava i slobode i ugrožavaju bitne elemente političke kulture.

Napomena: Fena se ograđuje od objavljenih informacija u ovoj rubrici i odgovornost za njihov sadržaj snose isključivo njihovi autori, odnosno pošiljatelji.