SARAJEVO, 18. jula (FENA)  - Prekretnica u profesionalnom i privatnom životu su definitivno događanja koja su zadesila ove prostore i ljude u periodu od 1992. godine, pa nadalje. Bio je to period gubitaka, stradanja i nadanja. Bio je period dubokih razmišljanja o smislu i besmislu o vidljivom i nevidljivom..., započinje svoju privatnu i profesionalnu priču Mevlida Ida, Gavrić, diplomirana žurnalistkinja koja više do dvije decenije radi u SOS Dječjem selu Sarajevo, odakle će koncem 2020. godine otići u penziju.

Razgovarala: Bisera Džidić

-Prijateljica i kolegica sa studija, živjela  je i radila u Tuzli, bila je svjedokom tragičnih priča i preživljavanja djece koja su pristizala iz Srebrenice. Zadnji razgovor koji smo imale putem mogućih veza, bili su puni planova kako će zbrinuti bar dvoje-troje djece koji su ostali bez  roditelja. Dan poslije tog razgovora je napustila ovaj svijet. Ostale su brujati u ušima njene riječi -prisjeća se Gavrić događaja iz 1995. godine nakon pada Srebrenice.

Kaže kako je u svom životu iskusila izreku "pazi šta želiš može ti se ostvariti“.

-Sa svojom kćekom često sam razgovarala na način da pobjegnemo od stvarnosti i maštamo. Pa smo zajedno maštale o tome šta bi radile kada bi imale mnogo novaca. Obje smo zamišljale da imamo veliku kuću u koju bi doveli djecu koja nemaju roditelje i tu živjeli s njima pružajući toplinu doma i ljubav.

Konkurs objavljen na Hayat televiziji za poziciju SOS Mame i reklamni spot, ostavili su me bez teksta. Sve o čemu smo maštali bilo je sadržano u popratnom tekstu. Prijavila sam se iz znatiželje i potrebe da vidim kakvo je zanimanje, poziv "SOS mame“.

I tako je počelo. Uporedo sam radila u "Večernjim novinama“ i pohađala Školu za SOS mamu. U studijskoj posjeti u SOS Dječjim selima u Hrvatskoj, osjetila sam svu odgovornost tog zadatka. Bila sam  uplašena zbog količine obaveza, odgovornosti i načina rada, koji sam vidjela – nastavlja priču Gavrić o tome kako je počela raditi u SOS Dječjem selu Sarajevo.

-Već sam bila na putu da odustanem kada me prizor, tokom posjete SOS porodici, izraza ljubavi i  naklonosti dvogodišnje djevojčice prema SOS mami dirnuo do suza. Za tu ljubav i zahvalnost se treba žrtvovati, pomislila sam i sa svojom kćerkom donijela konačnu odluku da počnem raditi kao SOS mama - kaže sagovornica.

Prvu godinu dana je imala dva dječaka i uz njih je i dalje obavljala novinarski posao.

Nakon otvaranja SOS Dječjeg sela na Mojmilu broj djece se povećao i ona je prestala da se bavi  novinarskom profesijom. Ipak ne potpuno jer je, kako kaže, prvih godina uređivala SOŠĆIĆ, interni časopis u Organizaciji.

Nastavaljući svoju priču kaže kako je imala u planu da novom i za nju izazovnom poslu posveti toliko vremena dok ne stasa jedna generacija. Tada je imala šestero djece približnog uzrasta. Uz njenu kćer to je sedmoro djece.

-Polaskom u srednju školu i  kada se procjeni zrelost i želja mladih, onda prelaze u Kuću za mlade, vjerovala sam da ću nakon odlaska te generacije i ja otići iz SOS-a. Ali tih godina se otvarala druga Kuća za mlade i ja sam vidjela novu priliku i novi izazov. Konkurisala sam na mjesto Voditelja Kuće za mlade i krenula u nove sadržaje sa adolescentima i njihovim  srednjoškolskim obrazovanjem.

Ova pozicija je donijela puno novog iskustva jer je rad sa mladima pun izazova, ali i prilika za stručna i kreativna rješenja. Kroz ove složene zadatke snaga timskog i individualnog rada je polučila dobrim rezultatima  

U kući boravi od 12-16 mladih iz SOS porodica. Kompletna organizacija života i rada je složena i zahtjevna sa velikim stepenom odgovornosti - kaže Gavrić.

U njenom poslu je 2017. godine došlo do još jedne promjene.

-Nakon nešto više od deceniju rada u Kući za mlade ukazala se nova prilika i novi izazov. Pozicija Stručne saradnice za rad sa mladima potpuno me privukla jer sam dobila šansu da svo svoje prikupljeno iskustvo i znanja primjenim iz nove uloge. Mladi koji studiraju, koji su zaposleni i oni koji su formirali porodice uvijek imaju mogućnost da se obrate za savjet, podršku i usmjerenje pri donošenju odluka i u životnim prekretnicama - pojašnjava sagovornica.

Rezimirajući perioda od 22 godine u SOS Dječjem selu, kaže kako je koristila znanja prikupljena tokom života formalna i neformalna. Također tokom tog perioda imala je  priliku kao i svi drugi uposlenici jačati svoje kapacitete i kompetencije kroz niz stručnih edukacija.

Ističe da iako je to posao, to je nadasve stil i način života.

-Naučite živjeti sa djecom, sa njihovim različitim karakterima, potrebama i stanjima. Ja sam imala sreću da su, moja porodica i prijatelji, pratili i podržavali moje odluke i  novi angažman. Družili smo se, išli na izlete, dolazili u goste jedni drugima. Samo tako se može izdržati i samo tako možete pružiti potreban sadržaj za odrastanje djeci koja su sa vama - priča sa puno emocija naša sagovornica o djeci koja su uz njen angažman odrastala.

Naglašava kako nije dovoljna samo ljubav SOS mame za odrastanje. Čitava lepeza ljudi i sadržaj koji prati rad SOS mame u SOS Dječjim selima je izuzetan. SOS tete, stručni timovi za podršku, majstori i administrativno osoblje, svi su uključeni na određeni način u život djece i mladih…U SOS Društvenom centru,  bilo je uvijek korisnih edukativnih i kreativnih sadržaja. Bili su dostupni ne samo djeci i mladima koji odrastaju u SOS Dječjem selu nego i djeci iz lokalne zajednice. Ali u SOS Društvenom centru su sadržaji i projekti važni za budućnost mladih za njihovo što bolje osposobljavanje i prilagođavanje za tržište rada što je posljednjih godina imalo značajne efekte na povećanju broja zaposlenih mladih.

Govoreći o odgoju i odrastanju djece kojima je bila SOS mama kaže da su to sad mladi ljudi u tridesetim godinama. Zaposleni su, žive od svog rada, imaju svoje životne partnere, neki od njih imaju djecu. Uz pomoć i podršku Organizacije i uz lično učešće obezbijedili su sopstvene stanove.

-Kada smo se fizički razdvojili iz zajedničkog prostora bilo je preispitivanja i sumnje kako će taj odnos da se razvija. Ali kako kod mene tako i kod svih SOS mama veza koja je ostvarena sa djecom je neraskidiva. Neki od njih se javljaju svakodnevno, neki povremeno, neki za praznike ili kad negdje zapne... - kaže Gavrić.

Nikad ne prestaju da je oslovljavaju sa 'mama' čak i onda kada uspostave vezu sa svojim biološkim porodicama. 

Ističe da ima dana i situacija kada ne gode komentari na neku situaciju, ponašanje ili odluku. Nije to uvijek samo uzlazna putanja. U svakom odnosu ima uspona i padova dobrih i loših raspoloženja, ali je važno da je veza trajna i emocija koju čovjek nosi je konstatna jer je tkana danima i godinama.

-Mnogo sam vremena provela sa djecom i mladima u SOS-u. U tom odnosu učimo jedni od drugih i jedni o drugima. Zato je ta veza čvrsta.  Često pravim  usporedbu sa vremenom kada je moja kćerka odrastala a ja bila mlada zaposlena majka, željna dokazivanja i poslovnog uspjeha. Koliko god da si dobar roditelj period koji provedeš na nekom drugom mjestu, a ne uz svoje dijete je gubitak za oboje. Često razmišljam o tome koliko je sustav nehuman  u odnosu na zaposlenu majku - naglašava Gavrić.

Kaže da je kćer zdušno prihvatila njenu ulogu SOS mame, bila joj je velika podrška i izgradila sestrinski odnos sa svima njima. Sada je i ona majka dvije prelijepe djevojčice, ponosno kaže nana  Mevlida Gavrić.

SOS porodice imaju mogućnost organizovati ljetovanja i zimovanja. Prisjećajući se  događaja tokom  odmora sagovornica kaže  da je  sa svojom porodicom nekoliko godina ljetovala na moru. Iznajmljena kuća je bila preko puta plaže. Tamo su ljetovali naši prijatelji, a posjećivali su nas  članovi porodice tako da je taj dio života za sve nas bio poseban doživljaj. Često spominjemo i prepričavamo dogodovštine. Jedan od nezaboravnih događaja su naši boravci  u Italiji, u SOS Dječjem selu u Trentu tokom zimskog raspusta. Tokom tog boravka s našim domaćinima smo obilazili cijelu regiju i prisustvovali velikoj dobrotvornoj skijaškoj utrci na obližnjoj planini. Jedne godine smo se vratili sa poklonjenim peharima svih dobitnika utrke  i godinama ih čuvali – ispričala je na kraju razgovora.

Rezimirajući iz vlastitog iskustva rad SOS Dječjih sela sa dosadašnjim konceptom, podrškom i načinom rada, kaže da  su jedan od najhumanijih oblika brige. Obuhvaćen je svaki segment razvoja ličnosti (zdravstveni, fizički, psiho-pedagoški, intelektualni) ništa nije prepušteno slučaju sve prolazi detaljne analize i obezbjeđuje se najbolja stručna podrška. Veliki broj djece SOS Dječjeg sela Sarajevo  ima visokoškolsko obrazovanje. Tek mali broj je završio samo srednju školu, ali su svi osposobljeni za rad.

-SOS Dječja sela BiH djeluju i rade u suradnji sa Centrima za socijalni rad i svi zajedno čine izuzetnu podršku djeci bez roditeljskog staranja i djeci u riziku. U svom radu SOS Dječja sela BiH oslanjaju se na podršku donatora iz Bosne i Hercegovine, na čijoj smo podršci iznimno zahvalni. Briga o najranjivijoj kategoriji djece, onoj koja odrastaju bez roditeljskog staranja, treba i mora biti prioritet našeg društva. Ultimativni cilj je odgoj djece i njihovo stasavanje do  samoodrživog i društveno korisnog mladog čovjeka - rekla je na kraju razgovora za Fenu Mevlida Gavrić, ranije SOS mama, sada savjetnica mladima u SOS Dječjem selu u Sarajevu.

U okviru dva SOS Dječja sela, u Sarajevu i Gračanici, trenutno je 207-ero djece i mladih. U Sarajevo je 111-ero djece, a u Gračanici 96-ero djece i mladih.

Ukupno je za 26 godina rada u SOS Dječjem selu u oba grada  zbrinuto 500 djece i mladih, a pored toga realizuje se i šest programa prevencije napuštanja djece u okviru SOS Programa jačanja porodica. Programi prevencije implementiraju se u Sarajevu, Goraždu, Mostaru, Maglaju, Gračanici i Srebrenici gdje se direktno pruža pomoć za  716-ero djece i 272 porodice.

(FENA) L. A.