SARAJEVO, 31. marta (FENA) - U posljednje dvije decenije pojavljuje se sve veći broj medija, posebno onih on-line koji tvrde da su u službi informiranja javnosti i javnog interesa, no upravo ta vrsta medija napravila je silovit disbalans u poštivanju profesionalnih principa novinarstava i novinarske etike.

Stručnjaci u ovoj oblasti koji se svakodnevno susreću sa žalbama na izvještavanje medija, napominju da je novinarska etika u bh. medijima, nažalost, na niskom nivou i konstantno ide u pogrešnom pravcu, a kao jedan od ključnih uzroka za to vide u enormno velikom broju portala.

Nemali broj je onih koji ne zadovoljavaju osnovne postulate profesije, a zabrinjava i činjenica da nisu dostupne ni osnovne informacije o njima kao što su ko je vlasnik medija i ko su odgovorne osobe (direktor, urednik), nemoguće je pronaći adresu redakcije, e-mail ili bilo kakav drugi podatak o tome koga kontaktirati u slučaju kršenja novinarske etike, korištenja govora mržnje ili plasiranja lažnih vijesti.

Dozvoljavajući mogućnost ostavljanja komentara ispod tekstova, ovakvi mediji stvorili su internetsku platformu gdje svako može napisati bilo šta i za to ne odgovarati jer, iako je govor mržnje (prijetnje i huškanje) krivično djelo, za šta su nadležni policija i sudski organi, premalo je presuda koje bi ilustrirale adekvatnu implementaciju krivičnog zakonodavstva u Bosni Hercegovini.

Svakodnevno svjedočimo sve brutalnijim komentarima u online sferi, a pokazao je to i monitoring Vijeća za štampu i on-line medije u BiH urađen prošle godine u okviru drugog ciklusa kampanje „STOP! Govor mržnje“, i rezultati su porazni.

Prvi put kampanja je urađena 2014. godine kada je izvršen monitoring 42 portala gdje je zabilježeno više od 1.442 komentara s govorom mržnje, prošle godine analizirano je sedam portala sa zabilježenih više od 2.544 takvih komentara.

Direktorica programa Vijeća za štampu i on-line medije u BiH Ljiljana Zurovac kaže da je to nesrazmjerno povećanje, ali zabrinjava i činjenica da su komentari sve stravičniji i brutalniji, obiluju prijetnjama prema ženama (novinarkama, sutkinjama, tužiteljicama), ali i migrantima.

Vijeće za štampu samoregulacijsko je tijelo koje ne može kažnjavati printani ili online medij, jer samoregulacija medija ne podrazumieva kaznu već svjesnost o profesionalnoj etici i ispravci greške.  Kažnjavanje se provodi po nalogu tužilaštva. Vijeće prijavljuje tužilaštvu i policiji takve komentare i osobe koje ih postavljaju, ali potom izostaje daljnja reakcija.

- Tu dolazimo do problema koliko organi koji uređuju ovu oblast još uvijek ne shvataju ozbiljno ovaj problem. Bojim se da još ni izbliza nisu shvatili kakvu opasnost čini širenje govora mržnje u medijima. Policija ne može uraditi ništa bez naloga tužilaštva, tako dolazimo u začarani krug - pojasnila je Zurovac.

Upozorila je i na činjenicu da su neki mediji prebacili komentare na Facebook te, što je još stravičnije, osobe pod punim imenom i prezimenom pišu prijetnje i komentare koji obiluju govorom mržnje.

- Dakle, nema straha jer nema sankcija. Kada bismo imali nekoliko „dobrih“ presuda protiv osoba koje postavljaju govor mržnje itekako bi razmislili oni koji taj govor mržnje postavljaju, a ovako, na snazi je totalna anarhija - mišljenja je Zurovac.

Predstavnici Vijeća za štampu i on-line medije kontinuirano kontaktiraju uredništvo i traže uklanjanje takvih komentara, ali i trajno ili privremeno 'banovanje' osobe koja ih je postavila, ovisno o težini postavljenih komentara.

- S nekim urednicima to ide lako, a s nekima teže jer imamo urednike koji i dalje misle da zarad klikova i male zarade vrijedi zadržavati brutalne i stravične komentare na portalima - stava je Zurovac.

S ciljem upoznavanja predstavnika bh. pravosuđa s evropskim praksama o načinima kako se nositi s ovim izazovima, Vijeće za štampu i on-line medije u BiH organiziralo je niz radionica za predstavnike pravosuđa i policije, na kojima su stručnjaci Evropskog suda za ljudska prava govorili o slučajevima procesuiranja govora mržnje u medijima, iz njihove prakse.

Iako je važno napomenuti da ovaj Sud kada su u pitanju tužbe protiv medija nastoji ići u korist medija i zaštiti slobodu izražavanja, čak i ako se ispostavi da je medij napravio grešku ocjenjuje se da li je to urađeno namjerno ili slučajno, ali kada je govor mržnje u pitanju i kada su komentari anonimnih posjetilaca u pitanju tu nema spora - Evropski sud za ljudska prava kažnjava medij zbog zadržavanja takvih sadržaja na svojoj platformi, što je potvrđeno u desetine slučajeva.

- Pokazali smo tužiteljima i sucima te primjere kada i u kojim slučajevima je izrečena kazna mediju zbog govora mržnje u sadržajima koje su postavili posjetitelji na portalima. U onom času kada neko postavi zao komentar, urednik nije odgovoran, ali je odgovoran ako ga zadržava na portalu - objasnila je Zurovac.

Žalbena komisija Vijeća za štampu i online medije u BiH bilježi povećanje broja žalbi građana, političara, javnih ličnosti i institucija na izvještavanje medija, ali istovremeno je primjetno i povećanje broja osoba koje ne žele uložiti žalbu. Telefonski upozore na pisanje medija ili komentare, ali ne upute i zvaničnu žalbu po kojoj bi Vijeće dalje reagiralo.

Projekt koordinatorica za žalbe u Vijeću za štampu i on-line medije u BiH Sanja Gašić-Berberović kazala je da se žalbe odnose na izvore koji mediji koriste, odnosno na nepostojanje izvora ili neprovjerene izvore,  ali i na način plasiranja informacija, ocjenjujući da oni koji razmišljaju o onome što čitaju prijavljuju različite vrste tekstova.

- To može biti žalba i na diskriminatorsko pisanje, odavanje informacija o maloljetnicima, pisanje o političarima i javnim ličnostima koji traže demantije, ali tu su i obnažene fotografije i trivijalne informacije. Žalbe se odnose i na način izvještavanja o samoubistvima i tragičnim dešavanjima, plasiranje fotografija, narušavanje privatnosti i govor mržnje - dodala je.

Izborni period prošle godine bio je vrlo problematičan, portali su obilovali problematičnim komentarima, ali Gašić-Berberović zabrinjava način razmišljanja u BiH, budući da ispisani komentari obiluju brutalnošću o nekome ili nečemu, što je nazvala velikim problemom za društvo u cjelini.

Ipak Zurovac i Gašić-Berberović izrazile su zadovoljstvo činjenicom da se određeni mediji, nakon izvjesnog broja pisama upućenih iz Vijeća, otvaraju prema principu samoregulacije, objavljuju demantije i daju priliku i drugoj strani da iznese stav o nekoj temi.

- To je također u interesu javnosti, da se čuje druga strana, jer ukoliko nema drugog mišljenja i plasira se samo informacija kao takva onda se to već može zvati manipulacijom javnim mnijenjem - stava je Gašić-Berberović.

Kao pozitivan primjer reagiranja na situaciju izdvojile su slučaj terorističkog čina na Novom Zelandu nakon kojeg su urednici tražili savjet Vijeća za štampu i on-line medije, jer su bili u dilemi šta uraditi kada je u pitanju snimak cijelog događaja već objavljen na internetu, kako ga prenijeti da se zadovolji interes javnosti, a da se ne bude u ulozi promocije terorizma.

Zurovac je još napomenula da urednici ozbiljno odgovaraju na upite koje pošalje Vijeće, vrlo ozbiljno argumentirajući zašto su neki tekst objavili onako kako jesu, da bi ga odbranili od žalbe i reagiranja, ako smatraju da za to imaju razloge.

Član Žalbene komisije Vijeća za štampu i on-line medije Fuad Kovačević također ističe da se građani najviše žale na (ne)mogućnost objavljivanja reagiranja (demantija), na fer i tačnost izvještavanja, a nerijetko i na lažne vijesti i govor mržnje u medijima.

Ipak, tvrdi i on, promjena nabolje ima kod nekih medija, zahvaljujući i radu Vijeća za štampu, ali to je mali broj, budući da se pojavljuje sve više “medija” (anonimnih portala), koji medijsku sliku čine sve težom i kompleksnijom.

Kovačević kaže da je teško “segmentirati” gdje mediji i novinari najčešće krše etičke principe, ali se može izdvojiti područje politike, a poznato je kakav je utjecaj politike u BiH, posebno u izbornoj godini kada, ističe Kovačević, novinarska etika u brojnim medijima gotovo i ne postoji.

Sagovornici iz Vijeća za štampu i on-line medije slažu se da je pažnju potrebno usmjeriti više na urednike i vlasnike medija, jer naprosto uređivačku politiku u većini medija vode vlasnici koji su nerijetko ili iz neke političke partije ili su ekonomski jake osobe ili su u pitanju druge interesne grupe.

U takvoj postavci stvari novinari profesionalci, sve i da žele, ne mogu mnogo postići, uz to lična edukacija velikog broja onih koji rade u medijima je na vrlo niskom nivou, a strah od gubitka ionako slabo plaćenog posla je konstantan.

Redovna profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Lejla Turčilo smatra da je, uz časne izuzetke, novinarska etika u medijima sasvim stavljena po strani ustupivši mjesto senzacionalizmu, podaničkom novinarstvu u službi političkih i ekonomskih moćnika, zanemarivanju javnog interesa i općem snižavanju standarda u medijima.

- Cilj opravdava sva sredstva, kako u načinima dolaženja do informacija, tako i u kreiranju vijesti, koje su nerijetko lažne ili uokvirene prema svrsi kojoj treba da posluže, pristajanju na svjesno manipuliranje javnosti i služenje centrima moći - ističe.

Za profesoricu Turčilo cilj je jasan za većinu medija - politički ili finansijski profit, bliskost sa onima koji odlučuju, te uticanje na javnost i kreiranje javnog mnijenja u skladu s unaprijed postavljenom agendom.

- Ako ste novinar odan istini i ako radite u interesu javnosti sasvim je svejedno kojom se platformom u kreiranju i/ili distribuciji informacija služite. Ono što online mediji jesu donijeli kao novinu je neograničen potencijal širenja neprofesionalnih sadržaja i lažnih vijesti - smatra Turčilo.

Takvi mediji, dodaje, donijeli su i fenomene građanskog novinarstva koje mnogi vide kao rješenja krize medijske etike, ali je ono samo dodatni problem, jer ako novinari profesionalci ne kreiraju kvalitetne informacije zašto očekivati od „novinara građana“, koji su bez ikakve profesionalne naobrazbe, da poštuju standarde novinarske etike.

Međutim, kaže Turčilo, online mediji nisu sami po sebi napravili problem s etikom, on se samo eksponencijalno proširio, što čak može biti i dobro na paradoksalan način, jer se sada ta kriza etike možda nešto bolje uočava.

Izvršni urednik periodike u Oslobođenju Saša Rukavina postavlja pitanje kako uopće definirati etiku, koja se u današnjim medijima kreće u rasponu od elementarne ljudske pristojnosti do visoke filozofije čiji su temelji postavljani u antičkoj Grčkoj.

- Naprosto, danas mi je kolega pričao o jednoj medijskoj kući u kojoj se krše svi radni, porezni i finansijski zakoni koje država ima, njeni novinari to znaju, o tome šute, a uredno izvještavaju o svim akcijama koje poreznici i inspektori vode u drugim firmama. Možemo li i na taj način razmišljati o etici u današnjim medijima? - zapitao je Rukavina.

Govoreći o pojavi sve većeg broja on-line medija koji ne poštuju uzuse novinarske etike, napominje da žuta štampa postoji jednako dugo koliko postoje i mediji, njeni su tiraži uvijek bili mnogo veći od „štampe drugih boja“.

- Novi mediji su se samo, ono što je Makluan šezdesetih godina definisao kao "globalno selo", sveli na "globalnu mahalu" pa se kombinacija publike takva kakva jeste i želje za profitom u medijima samo još jasnije vidi - podvlači.

Podsjeća da je novinarstvo zanat s vrlo preciznim, jasnim i strogim pravilima koja osiguravaju kredibilitet i tih se pravila mediji moraju držati, ali ne smije se zaboraviti da mediji imaju tri funkcije - informativnu, edukativnu i rekreativnu.

No, ističe, danas preovladava rekreativna, informativna se još i nekako održava, dok se edukativna potpuno prestala ispunjavati, a upravo zbog toga smatra da profesija generalno mora preispitati taj raspored prioriteta.

U dugogodišnjem radu na mjestu urednika najčešće i nema dilema kada treba objaviti neki tekst jer su za njega pravila vrlo jasna i lako je vidjeti kad se krše, a onda tekst ide na doradu.

- Osim toga, imam sreće da sam uglavnom radio u medijima u kojima je jasna uređivačka politika, koja ma šta ko mislio mora određivati sadržaj i, na koncu, kad dogovaramo teme koje će se raditi imamo prilično jasnu ideju šta je javni interes, a šta zadiranje na teren ličnih obračuna - zaključuje Rukavina.

Nekoliko je načina da se stanje počne mijenjati, a neki od njih su značajnije osnaživanje regulatora i samoregulatora jer je samoregulacija medija put ka profesionalnosti i slobodi medijskog izvještavanja.

Međutim, pitanje je da li BiH ima dovoljno razvijenu demokratsku svijest da primjenjuje visokodemokratske kvalitete kakva je samoregulacija medija budući da je društvo u procesu razvoja demokratije u svim segmentima pa i u razvoju medija.

Potrebno je, ističu sagovornici, omogućiti razdvajanja profesionalnih novinara, a predlažu i mogućnost nepristajanja na gostovanje u medijskim sadržajima koji ne poštuju etičke standarde.

Također, sagovornici navode da postoji neizostavna obaveza da se istraje na razvoju medijske pismenosti da bi građani znali praviti razliku između etičnih, vjerodostojnih, kvalitetnih medija i onih koji to nisu.

Kao jedan od svijetlih primjera Zurovac je izdvojila namjeru organiziranja urednika i vlasnika medija da uspostave Asocijaciju online medija u kojoj će biti mediji koji teže ka profesionalnosti i koji teže raditi profesionalni medijski posao, za razliku od mase svih drugih koji zloupotrebljavaju slobodni internetski prostor, i to je jedan od načina kako odbraniti profesiju.

Ono što ohrabruje je da Bosna i Hercegovina prednjači u odlukama medija da objave reagiranja i demantije u odnosu na sve zemlje regije, ali i brojne zemlje Evrope, pa tako Vijeće za štampu i on-line medije u BiH bilježi 48 posto objavljenih demantija u odnosu na broj žalbi, što je prilično veliki procenat u odnosu na druge zemlje koje se također suočavaju s ovakvim pitanjima.

Projekat "Izgradnja Povjerenja u Medije JIE" finansira UNESCO/Evropska komisija. Sadržaj ovoga teksta isključiva je odgovornost autora i Vijeća za štampu u BiH, i ne odražava stanovišta UNESCO/Evropske komisije.

(FENA) H. D.